Gradnja novih gradova od nule prepuna je izazova, smatraju neki stručnjaci, ali na osnovu do sada viđenog znamo da su Saudijci itekako uporni u izgradnji „nemogućega“
Saudijska Arabija u pustinji želi sagraditi ogromni grad koji je za sada samo vizija jer tehnologije za takav grad još ne postoje. Za sada imaju samo naziv Line, što opravdava građevine koje će se prostirati na liniji od čak 170 kilometara.
Iza linearnog grada stoji hrabra vizija kojoj su Saudijci inače skloni: neće biti automobila niti dugih vožnji. Iako su stručnjaci za urbani dizajn sa Sveučilišta u Čikagu sumnjičavi prema ovoj ideji te ju smatraju strašnom i noćnom morom, izazov su tehnologije uz koje bi se grad gradio, a one još niti ne postoje.
Stephen Wheeler, krajobrazni arhitekt i profesor dizajna okoliša na kalifornijskom sveučilištu Davis, smatra kako „povijest takozvanih megaprojekata nije lijepa jer obično ne ispadnu onako kako prvotni vizionari namjeravaju, često postanu problem zbog ekonomskih uvjeta ili ideja drugih ljudi o tome što bi se trebalo dogoditi. Ili na kraju koštaju znatno više od očekivanog“.
Lokacija izgradnje Line grada je u Neomu, na sjeverozapadu Saudijske Arabije, kojeg vlada Saudijske Arabije smatra nerazvijenim područjem; tamo živi 20.000 pripadnika plemena Huwaitat te su već protestirali zbog planova izgradnje. Za utjehu ovom plemenu, Line za sada postoji samo kao web stranica.
Ostvari li se ova vizija, Line će se graditi u tri sloja:
• površinski pješački sloj prepun parkova i otvorenih prostora
• donji "uslužni" sloj
• transportna "kralježnica" koja bi se sastojala od "tranzita ultra velike brzine".
Putovanje između čvorova na brzom tranzitu trebalo ne bi trebalo trajati duže od 20 minuta dok bi se sve dnevne potrebe i usluge trebale obavljati u roku od najviše pet minuta. Ovo neki stručnjaci smatraju neizvedivim jer bi transportne linije u tom slučaju zahtijevale veća čvorišta na kojima se može primiti veći broj ljudi. Jer, bude li na svakoj stanici samo nekoliko stotina ljudi, to je ekonomski neisplativo ulaganje u takav tip infrastrukture. Nadalje, svi gradovi pa i ovaj moraju imati tendenciju širenja prema van, kako se povećava broj stanovnika.
Idemo sad na konkretne brojeve. Da biste prešli 170 kilometara za 20 minuta, potrebna je brzina od 512 km/h, što nadmašuje brzu željeznicu. Eurostar vlakovi u Europi putuju brzinama od oko 320 km/h dok neki kineski brzi željeznički vlakovi dosežu brzinu od 380 km/h, ali u praksi prosječno imaju približno iste brzine kao i Eurostar.
Podzemni Hyperloop prijevoz, poput onog kojeg su razvili Virgin i SpaceX, teoretski bi mogao upravljati ovakvim tipom prijevoza, ali ta je tehnologija još u razvoju te će zahtijevati najmanje desetljeće do stvarne upotrebe. Do sada najbrži Hyperloop testovi omogućili su dostizanje brzine od 463 km/h (bez putnika) dok je s putnicima ostvarena brzina od 172 km/h (tvrtka Virgin).
Povijest pamti pokušaje izgradnje linearnih gradova kakav bi bio Line. 1882. godine španjolski urbanist Arturo Soria y Mata predložio je Ciudad Lineal ili Linear City koji bi započinjao željeznicom ili prometnicom, a sve zgrade i drugi dijelovi grada bili bi izgrađeni duž te linije.
Okrug Ciudad Lineal u Madridu izgrađen je na tragu te ideje, a njegova glavna prometnica nazvana je po Soria y Mata. Ali, taj kvart nije odvojen od ostatka Madrida. Jednostavno, proširio se.
